Ukoliko iskoristiš trenutak drame da ojačaš svoj bes i rešenost i svališ na nju odgovornost – jer, eto zato ti ne možeš s njom, što nikad ništa ne rešava razumno, nego drami, optužuje te i napada i odeš uz treskanje vratima, ubeđen da si stavio tačku koja se neće pretvoriti u tri tačke, najbliži si tome da nastaviš agoniju. Jer će ljutnja doći po svoje, čim prođe neko vreme. Raskid u drami i svađi, ostavlja nezadovoljavajući utisak da nije sve završeno i da treba da razgovarate kao ljudi, a čim to pokušate, drama će se vratiti poput bumeranga, pretvorena u strast i opet ćete se upetljati. Prosto, drama tako radi. Nikad ne znaš da li je stvarno gotovo, ili se samo išištao neki naboj, pa sad možete još jedan krug, do sledeće kulminacije. Kao zavisnost. Taman kad pomisliš da si se oslobodio i pročistio, iskušenje se vrati i uzme te pod svoje.
