Da li spadate u one momke čiji ortaci prosto mrze kad se zaljubite? Jer postajete nepodnošljivi. Jer više ne mogu da računaju na vas i da dopru do vas, a svoju devojku ljubomorno krijete od njih, a i od svih ostalih, koliko god je to moguće? Poznajete li nekog takvog, ko uopšte nije ista osoba kad ima nešto žensko pored sebe?
Manje – više, navala osećanja iz svih nas izvlači neke gadne osobine, za koje možda nismo ni znali da ih imamo, a sa njima se nikad ne bismo ni suočili da se nismo zaljubili. Da nismo osetili da nam je stalo, da se plašimo da ćemo biti odbačeni, poniženi, razotkriveni u svojim slabostima.
Ali, kako to ljubav izvlači najgore iz nas, kad valjda od ljubavi postanemo plemenitiji, senzitivniji, veći i bolji?
To vam je prosta filozofija. Zapravo, više fizika. Sistem spojenih sudova, ili tako nešto. Uglavnom, kad se u vas ulije sila ljubavi, ona radi kao plima. A plima izbacuje na obalu šljam, koji bi ostao negde na pučini, ili se ljuljuškao razređen u dubinama, da nije plime.
