Oni koji preozbiljno shvataju svaku emotivnu interakciju često nisu nesigurni i stidljivi – onako kako to uobičajeno dijagnostikujemo, nego su čudni jer stvari shvataju previše ozbiljno. Preterano razmišljaju o preobilju detalja, nisu u stanju da zauzdaju maštu, koja im ređa slike ludačkom brzinom – sve šta-bi-bilo-kad-bi-bilo mogućnosti naprosto im zamrznu svaku akciju. Predubiozni mislioci su preosetljivi. Oni znaju kako najobičnije reči, najbezazleniji gestovi i najdobronamerniji postupci mogu da ostave potpuno pogrešan utisak i izazovu preuranjene i neistinite zaključke. I ne računaju na to da je vezu lako uspostaviti, jer imaju previše odbacivanja i nerazumevanja u svom iskustvu. Svesni su preterane površnosti i pokušavaju da joj se suprotstave i pariraju preteranom temeljnošću. Oni preduzimaju oprezne akcije, ali ne pre nego što su veoma dugo o njima razmišljali. Proverite da li spadate u emotivne čudake.
Uopšte se ne obraćate onome ko vas zanima
Jer kako da se na pravi način obratite nekome koga uopšte ne poznajete? A i prvo morate da dobro promislite o tome kako je to čudno i neverovatno što vam se sviđa neko koga u stvari, uopšte ne poznajete. I morate da preduzmete ogroman broj zaobilaznih koraka da bi objekat svog interesovanja malo upoznali, pre nego što ga upoznate.
Vežbate kako da kažete “ćao”
Ljudi se stalno javljaju jedni drugima. Tako nehajno ispaljuju “ćao” i “zdravo” kao da im uopšte nije stalo i kao da te reči i nemaju nikakav smisao. Sigurno je moguće reći nekome u prolazu “ćao” a da to ne zvuči kao da ste nešto frljnuli preko ramena, kao da ste prosjaku dobacili novčić ili tako nekako bedno i bezvezno. A ako postoji način, onda može da se uvežba pre nego što se pusti u promet.
