U ljudima se nalaze neverovatne priče. Da bi ih saznali, ponekad je dovoljno postaviti pravo pitanje. To mi se dogodilo pre nekoliko nedelja, kada sam upoznao Klausa, direktora jedne austrijske banke, i Marka, njegovog zamenika. Obojica su ozbiljni poslovni ljudi. Naravno, o ozbiljnim temama smo razgovarali: kamate, garancije, devizni kursevi, kreditne linije. Pred kraj, upitao sam ih kako su se i kada upoznali. Pogledali su se, obojica nasmejali i to mi je bio znak da počinje najzanimljiviji deo našeg sastanka.

0195 Dnevnik jednog direktora: U jeziku je spas Clipboard01 Dnevnik jednog direktora: U jeziku je spas

Klausova priča:

Nisam se baš previše obradovao kada su mi rekli da idem u Srbiju. Nisam bio siguran da li sam dobio unapređenje ili sam kažnjen. S obzirom na to da sam profesionalac, mišljenje sam sačuvao za sebe. Znao sam da smo kupili banku koja je bila ranije u državnom vlasništvu i da treba da je postavim na noge. Trudio sam se da to prihvatim kao izazov. Kada sam sleteo na aereodrom u Beogradu sačekala me je neka gužva. Vrvelo je od policije. Pomislio sam da je verovatno sleteo avion sa Kinezima, pa im treba vremena da uporede slike na pasošima, kao što se događa na mnogim evropskim aerodromima. Ljudi su nešto šaputali i po licima sam video da se nešto mnogo ozbiljnije dogodilo. Jedan od saputnika mi je saopštio da su upravo ubili premijera. Tada sam bio siguran da su me u Srbiju poslali u po kazni.

Na prvom sastanku sedeo sam sa zamenicima. Stariji ljudi, prilično bez energije. Pitao sam da li iko u banci govori nemački. Rekli su mi, ima jedan mali iz IT službe. Dok nije došao prevodilac gledali smo se i smeškali jedni drugima. Doveli su Marka. Kada je izgovorio „Guten morgen“ bilo mi je malo lakše. Marko mi je u početku bio pomoć samo oko prevođenja. Kada se i porodica doselila lista pitanja naglo se proširila. Zahvalan sam mu što je uvek bio tu kada je bilo neophodno. Prisustvovao je svim važnijim sastancima, tako da je vremenom postao najupućeniji. Počeo sam da mu dajem zadatke izvan opsega IT podrške. Obavljao ih je veoma rado i vrlo žustro. Ubrzo je unapređen u direktora jednog od sektora. Primetio sam da veoma brzo uči i da svaki zadatak oduševljeno prihvata. Sa mnom je proveo već nekoliko godina i znao je dobro kako razmišljam i šta očekujem od saradnika. Sve je imao prilike da posmatra i uči dok mi je pomagao oko prevođenja.

U međuvremenu sam naučio srpski jezik, tako da Marko više nije potreban za prevođenje. Ali, u poslu je sve više neophodan. Unapredio sam ga pre godinu dana u svog zamenika. Prethodni, koje sam zatekao po dolasku, odavno su smenjeni. Sada imam odličan tim, banka dobro radi i jedna je od najvećih u Srbiji.

Markova priča:

Godinu dana pre nego što ću se zaposliti u domaćoj banci, završio sam fakultet. Govorim engleski i nemački, ali to šefovima nije bilo od naročite važnosti. Zaposlio sam se kao rukovodilac IT službe. Prvih nekoliko godina proveo sam obučavajući zaposlene kako da uopšte uključe kompjuter. Gospođe iz računovodstva zvale su ih “đavoljim napravama”. U živote su im ušle neke nove reči koje sam, kako su mislili, samo ja znao da prevedem. PRINT, FILE, DELETE, INSERT… Trčao sam po po spratovima banke od ujutru do uveče držeći im kurseve tog nepoznatog jezika. Već sam počeo da se javljam na telefon sa “Služba za prevođenje, Marko na telefonu…” ali ni to nisu primećivali, samo bi bez pozdrava izgovorili “Mare, sine, šta znači kad se pojavi ona ikonica sa znakom upozorenja…” Naročito im je bila nepoznata reč SAVE, tako da sam provodio sate i sate spašavajući dokumenta koja su lutala po svemiru. Odštampao sam im velike natpise na kojima je pisalo krupnim slovima SAVE. A sebi sam postavio napis “SAVE ME” Kada su me hitno pozvali da dođem u kancelariju direktora, mislio sam da je vezano za računare. Nisam znao da je stigao novi direktor niti da je Nemac. Doveli su me kao da sam spasitelj, što je i razumljivo posle tolikih SAVE kurseva za zaposlene. Tako sam postao i prevodilac za nemački. Nisam bio siguran da li sam dobio unapređenje ili sam kažnjen. S obzirom na to da sam profesionalac, mišljenje sam sačuvao za sebe.

Direktor je uvek bio jasan i precizan. Kod Nemaca teško prolazi srpski mentalitet lako ćemo. Čini mi se da je njegovim saradnicima to bilo najteže da shvate. Odmah sam primetio da nije zadovoljan zamenicima. Morao sam da prevodim i to nezadovoljstvo. Neobično mi je bilo kada bih svojim dojučerašnjim šefovima izgovarao veoma oštre kritike, prenoseći ono što je direktor govorio. Mada, istovremeno je to bilo i vrlo zabavno. Slušao sam šta im je govorio i saznavao šta ne sme da se radi kod njega. Trudio sam se da upijam svaku reč. Direktor je veoma stručan i vredan poštovanja.

Bilo je i neobičnih zahteva. Kada mu je došla porodica dobijao sam zadatke koji nisu vezani za posao u banci. Jednom sam tražio vodoinstalatera, drugi put sam pregovarao sa arhitektom u vezi sa renoviranjem stana, nalazio igraonice za dečije rođendane… Nisam to smatrao ponižavajućim. Trudio sam se da iskoristim svaku priliku. Shvatio sam ubrzo da su svakom direktoru, osim stručnjaka, neophodni i oni kojima veruje i koji su mu odani. U stvari, za to radno mesto sam se osposobljavao. Jezik mi je otvorio vrata, neočekivano. Bez njega se naredna unapređenja možda ni ne bi ukazala.

Tako su mi Marko i njegov direktor ispričali priču o jeziku iz dva ugla. Setio sam se kako mi se mnogi žale da im je teško da uče strani jezik ukoliko ga ne koriste u poslu. Ali, kažu mi ozareni, da bi počeli da uče ma koji jezik, istog trenutka kada bi se od njih to tražilo, na nekom novom, bolje plaćenom poslu. Samo da imaju neku garanciju. Iskustvo mi govori da to ne ide baš tako. Jedna izreka kaže da su za uspeh u životu potrebne dve stvari. Prvo je sreća: to je ono kada se čoveku pruži povoljna prilika. Drugo je pamet: ona čoveku omogućuje da iskoristi povoljnu priliku.
Zato budite strpljivi i čekajte svoje prilike. Ali, dok čekate, nije loše i da naučite neki strani jezik. Trebaće vam za sastanak sa prilikom.
Znate, ona govori mnogo jezika. Ko zna na kom jeziku će progovoriti sa vama.

Izvor: Preuzeto sa bloga “Dnevnik jednog direktora”

Vladimir Miletić

Comments