Na površini stvari izgledaju kao što su uvek izgledale – mi smo ratnici i borba nam je u genima. Bavimo se agresivnim i opasnim sportovima, umesto da jurišamo konjima na protivnike, ali to je ista stvar. Pokreće nas muška energija, genetski obrazac koji upravlja ponašanjem muškarca. Ali, uzmite boksera koji je sinoć „samleo“ protivnika i stavite ga u situaciju u kojoj ga njegova partnerka gleda popreko, sa rukama na kukovima, oštrim tonom tražeći objašnjenje za neko ponašanje – i gledajte kako podvija rep i pokušava da se izvuče, izbegavajući verbalni sukob na sve moguće načine.

Isto kao i vi pre neki dan – satima ste ratovali u igrici, ili vozili reli nabijeni adrenalinom, a kada vas je devojka „prozvala“ što gubite vreme igrajući se kao dete, umesto da radite nešto korisno, ili provodite više vremena sa njom, sva borbenost je isparila iz vas i poželeli se da zemlju pogodi meteor ili invazija vanzemaljaca, samo da se ne svađate.

Verbalni sukob u vezi je najgora muška noćna mora, mada izbegavanje svađe nije isključivo muška osobina. Ipak, žene su često spremnije da pokreću rasprave i upuštaju se u konfliktne razgovore sa svojim partnerima. Prema iskustvima terapeuta, muškarci retko ili nikada ne iniciraju verbalni sukob, a izbegavajuće ponašanje se odnosi i na posetu terapeutu – pristaju da dolaze na terapiju za parove tek kad shvate da je to jedini način da sačuvaju vezu, ili kada ih partnerka pritisne, ili uceni. To ima veze sa emocionalnom zatvorenošću i nesklonošću muškarca da razgovara o svojim problemima i traži pomoć.

Tako smo „ožičeni“, izleda – ili napadamo, ili bežimo, kao životinje. Taj primitivni mehanizam odbrane je vrlo snažan u nama, i teško je razbiti obrasce uslovljenog ponašanja, čak i kada se trudimo i svesno radimo na tome.

Evo jedne tipične situacije, koju ste verovatno i sami iskusili u ozbiljnoj vezi, u koju vas dovodi pokušaj da izbegnete verbalni sukob. Partnerka se žali da sa vama ne može ni o čemu da razgovara, da se zatvorite kao školjka ili podignete zid i automatski se isključite, čim ona hoće nešto da raspravi. Međutim, vi se ne isključujete zato što ona hoće da razgovara, nego zato što nastupa ljutito, podiže ton, ili još gore, plače. A onda vi ne reagujete kako je njoj potrebno, branite se, ne pada vam na pamet da pokušate da je utešite, ili se uvredite i izađete iz sobe. A ona je još frustriranija, razočaranija i ljuća. To je začarani krug.

U startu je zbog nečeg bila ljuta ili povređena (verovatno i jedno i drugo) i htela je o tome da razgovara sa vama, ali nije mogla u tom stanju da vam priđe sa nežnim osmehom i vodi miran razgovor sa puno ljubavi i razumevanja. A vi ste reagovali iz svojih primalnih genetskih zapisa i izbegli verbalni sukob, ne razmišljajući o šteti koju to nanosi vašem odnosu. I posle toga ste je danima izbegavali, čekajući da se ohladi, pa da možete da se ponašate kao da se ništa nije desilo. Ako vam je ovo poznato, verovatno vam je već toliko neprijatno, da i ne želite da čitate dalje. Ali, nastavite, možda vam to može pomoći da bolje razumete sebe i da bolje upravljate svojim ponašanjem.

Pročitaje i ovo: Kako da razgovarate o problemima u vezi, a da se ne posvađate?

Zašto, dakle, izbegavamo verbalni sukob, kad tako voljno stupamo u fizički (ili virtuelni)? Takva nam je biologija. Što nije izgovor za sve što radimo, ali jeste ogroman deo objšnjenja našeg svakodnevnog ponašanja.

Od pećinskih ljudi evoluirali smo do savremenog čoveka, ali naš mozak je sačuvao sve informacije i sva biološka ožičenja. Preživljavanje je i dalje primarni kod, a način na koji je muški mozak obučen da se nosi sa sukobom, je fizička agresija. Kada se suoči sa fizičkom pretnjom, muški mozak tačno zna šta treba da radi – da napadne sa više sile, zastrašivanja i moći, tako da pobedi protivnika. Ili da pobegne, ukoliko je protivnik nadmoćan. Ali verbalni sukob – toga nema u genetskom kodu i muški mozak nema nikakvo uputstvo kako da se nosi sa tim kompleksnim oblikom sukoba.

Izašli smo iz pećine, ali ona nije izašla iz nas. U danima pećinskog čoveka nije bilo diplomatije i rešavanja sukoba mirnim putem – a i danas, kada poznajemo te veštine, izgleda da nismo baš skloni da se njima koristimo i da više „volimo“ žestok sukob, nego pregovaračku zastavicu. Ratujemo, svuda po svetu, činjenica je, iako bi u 21. veku trebalo da smo vekovima daleko od upotrebe sile i nametanja moći.

U pećinsko doba, pobeđivao je i preživljavao (on i njegova porodica) mužjak koji je imao kraći fitilj i brže reagovao u besu. Tako je muški mozak bivao nagrađen za „nezgodnu narav“ i fizičku agresiju. Danas, taj mužjak završava u zatvoru, ili dobija veliku novčanu kaznu i stiče lošu reputaciju problematičnog tipa koga treba izbegavati. Ali, ima mnogo takvih tipova, a i mi, pristojni muškarci, često bismo želeli da osećamo manje odgovornosti prema konvencijama, pravilima, zakonima (ili manje straha od kazne) i da se prepustimo instinktu.

Savremen muškarac je, dakle, u prilično nezgodnom položaju. Dovoljno je mudar da zna da fizička agresija dovodi do ozbiljnih posledica, kada je u pitanju sukob sa drugim „mužjacima“, kao i da je apsolutno neprihvatljivo da digne ruku na ženu. Čak i kad želi to da uradi, jer su mu pritisnuti svi okidači, normalan savremen tip (kao vi i ja), svesno promaši metu i udari pesnicom u zid ili vrata. A i to je dovoljno da nas naše nežnije polovine prozovu za agresivnost i nenormalnost.

Ali, šta da radi normalan muškarac u žaru konfliktne diskusije, kako da reši stvari na drugačiji način? Pošto ne znamo kako, nemamo program, nismo ožičeni za nenasilnu komunikaciju i niko nas nije tome naučio, mi se gasimo, emocionalno distanciramo, dižemo zidove, ili podvijamo repove i bežimo od partnerke koja inicira verbalni sukob. U našem mozgu, to je sigurno bolje i prikladnije rešenje od režanja i udaranja.

Vidite, ženski mozak je u pećinsko doba bivao nagrađen za strpljenje i smirenost (za čuvanje dece su potrebni živci kao konopci) i savremena žena jem prateći svoj evolucioni put, u stanju da se upusti u raspravu, a da se uopšte ne oseća preopterećeno. Ona zadržava unutrašnju stabilnost čak i kada je ljuta, dok muškarac nema tu veštinu, a nema ni uvid u to stanje ljutnje na površini i stabilnosti u suštini – on vidi samo bes i napad i to ga preplavljuje. Povlači se i beži, ne zato što ne voli svoju partnerku i nije mu stalo do njenih osećanja i potreba, već upravo suprotno – zato što zna da je isključivanje i bekstvo bolje od odgovora agresijom i što želi da je zaštiti.

Različiti smo od žena, činjenica je. Prešli smo dug put približavajući se rodnoj ravnopravnosti, ali biološki i dalje generacijama zaostajemo u tome, naročito kada dođe do verbalnog sukoba.

Ali, evolucija je i dalje u toku. I sada zahteva od nas da naučimo da komuniciramo kroz intenzivne emocije i kroz sukob. Da naučimo da se svađamo kao ljudi. Žene brže od nas kapiraju ovo, imaju deblje živce i staloženiju narav (uglavnom) i mogu nam pomoći u tome. Ključ za uspešni verbalni sukob je da ne dozvolite da se svađa otme kontroli, da padnu teške reči i optužbe… To je teško. Često uopšte neće uspeti. Zamolite partnerku da bude ljubaznija i tiša, a vi bolje slušajte i otvorite um. Naučite da komunicirate, to je zaista jedino rešenje.

Pročitajte i ovo: Kako da se ispravno svađate i obogatite svoju vezu

Naslovna fotografija: instagram.com/authenticlovemag

Đorđe Đoković

Comments