Pre ili kasnije suočimo se sa terorom monogamije. Možda tada osećamo da je kasno da mu se odupremo i izmaknemo, jer smo već napravili izbore koji nas doživotno obavezuju, možda otkrijemo da naš partner nije napravio isti izbor kao i mi i da nije odoleo, a možda se sticajem okolnosti nađemo u braku sa partnerom koji više ne funkcioniše na seksualnom nivou, ili koga seks prosto više ne zanima i shvatimo da nismo spremni da utonemo u celibat zarad zajedništva. Možda se zaljubimo. A možda od početka znamo da uopšte ne pristajemo na monogamiju i da je to naša stvar, koja se nikog ne tiče i da ćemo dati sve od sebe da zaštitimo partnera od tog saznanja.

A da li nam pada na pamet da se partner isto tako oseća?

Kako bi brak funkcionisao kad se jedno drugom ne bi zaklinjali na vernost, nego na iskrenost? I kad bismo mogli da sednemo i dogovorimo se o svojim vanbračnim prohtevima, kao što se dogovaramo o rasporedu razvoženja dece, dnevne i nedeljne nabavke i kupovine novog nameštaja?

U prvi brak stupamo relativno mladi, a tela mladosti nose na ramenima usijane glave. Nemamo iskustvo, nemamo mudrost, nemamo razumevanje širih koncepata, ne možemo da prihvatimo da ćemo se suočavati sa svim mogućim bračnim glupostima, sa kojima su se suočavali svi pre nas, verujemo da se više volimo, da smo posvećeniji, odabraniji, sposobniji i pametniji od drugih.

muvanje Brakovi – bolje nego brak?
Comments