Šta rade SUSJEDI: Neka im je Bog na pomoći

Unatoč crkvi, duhovnost zaista postoji i u crkvi. I ima svoje zagovornike među sveštenstvom. Postoje ti neki divni oduhovljeni ljudi, koji veru doživljavaju, shvataju i praktikuju na način koji se njihovoj crkvi baš i ne sviđa. Nedavno sam saznala da je jedan od njih napisao knjigu, koju želi da predstavi javnosti, ali prvo mora da prevaziđe brojne prepreke i sputavanja na kolegijalnom nivou. Ne vole ga kolege sveštenici, eparhija ova i ona nešto zateže da mu da blagoslov da organizuje promociju – a ja naivno očekivala da će mantije da organizuju autobus i da mu napune salu. Duhovnici među sveštenicima su nešto kao pošteni političari, kojima je stalo do opšteg dobra i koji istinski predstavljaju narod koji ih je izabrao – endemska vrsta, gotovo nepoznata, svakako ugrožena.

Ja sam dete socijalizma, pa i dalje, onako spontano i stihijski, smatram Hrvate braćom, a negde sam čula da je Bog rekao da su svi ljudi braća. A opet, čula sam i da su braća po veri. Svedok sam bratoubilačkog ratovanja među, do juče bratskim narodima i strašno me sramota. Ljudi koji govore istim jezikom, ne mogu da se dogovore, nego potežu oružje. Najveći blam na planeti. Podele, nasilje, nezarasle rane i još podela. Sudbina čovečanstva, koju bira primitivizam, ego, vlastoljublje, pohlepa, glupost i zlo. To nije moj izbor, neka bi mi Bog pomogao, kao i mojim susjedima, bezuvjetno.