Medveđi zagrljaj je naziv novog romana Milka Štimca, koji je objavila izdavačka kuća Vulkan. Radnja se dešava krajem Drugog svetskog rata, a prati Milutina Novkovića, koji je karijeru uspešnog brokera Beogradske berze uništio zbog špekulacije s menicama bez pokrića. Pobegavši s robije, odlazi među partizane, pa se ubrzo vraća u Beograd kako bi svoje ime vratio među ugledne krugove i ponovo osvojio ženu koju je voleo. Međutim, to se ne odvija na način koji je priželjkivao. Ovom prilikom nam otkrivši razne zanimljivosti iz prošlosti srpskog naroda, Milko Štimac, pisac stručnih knjiga i ekspert za tržište kapitala i političku ekonomiju, donosi nam napet roman pun intrige i prevare, ali i duše i iskonske ljudske patnje, u kom će uživati svi ljubitelji istorije, ali i kvalitetnog trilera i drame.

Milko Štimac WMAN intervju: Milko Štimac, pisac romana „Medveđi zagrljaj“

Za one koji su manje upoznati sa terminologijom, šta zapravo znači „medveđi zagrljaj“?

Medveđi zagrljaj ima, u romanu, više značenja. Sam termin preuzet je iz berzanskog žargona, gde označava taktiku trgovanja hartijama od vrednosti, u kojoj slabiji učesnik ostaje bez ikakve druge mogućnosti, sem da pristane na uslove koji mu se nude. Medveđi zagrljaj, takođe, upućuje i na situaciju u kojoj se naše društvo našlo oktobra 1944. godine, kada mu nije ostavljen nikakav izbor, nego da prihvati ideološki zagrljaj koji su, oslobađajući zemlju, doneli partizani i Crvena armija.

Konačno, životi svakog od nas obiluju situacijama koje nas ostavljaju u okruženju gde nemamo nikakvog izbora, i gde možemo samo da sledimo neki tok koji nas vuče mimo naših sopstvenih želja i nastojanja.

Radnja romana se odvija oko Milutina – Miće Novkovića (druga Brzog), nekadašnjeg brokera Beogradske berze, a potom poručnika KNOJ-a (Korpusa narodne odbrane Jugoslavije). Mića je poslat na robiju zbog afere sa menicama bez pokrića, a potom se krajem Drugog svetskog rata vratio u Beograd, i to sa činom. Kako je došlo do ovakvog preobražaja?

Život Miće Novkovića, njegov preobražaj od berzanskog posrednika, sitnog ali, ipak, dobronamernog prevaranta, u opasnog i zlonamernog oficira pobedničke vojske, upravo je primer medveđeg zagrljaja životnih okolnosti. Možete da mislite i da se ubeđujete kako se sve dešava po vašoj volji, po vašem naumu, a, u stvari, vas život vuče onamo gde se niste zaputili. I vi sami još to ni ne prepoznajete. Ovakvi preobražaji tim su dramatičniji kad ih određuju kritične situacije, poput rata. Svaki je rat uništavanje imovine i poništavanje života, pa su i preobražaji njim izazvani takvi – negativni, vuku ka zlu.

Uloga KNOJ-a bila je zaštita oslobođenih teritorija Jugoslavije i borba protiv domaćih izdajnika i narodnih neprijatelja. Ko je sve spadao u kategoriju nepodobnih“?

Pa, ko god nije želeo, ili mogao, da se uklopi u poredak novog sveta, koji je stvaran i organizovan onako kako je zemlja oslobađana. KNOJ, kao i druge formacije države u nastajanju, sledile su pojednostavljenu matricu o nastanku pravednog društva, bez klasa, bez nepravde, u kome su svi jednaki. Pokušaja usrećavanja ljudi bilo je uvek; uvek je neka vladajuća ideologija nametala rešenja celom društvu, a što je ta ideologija svedenija i jednostavnija, posledice po društvo su gore.

Društvo je preplet različitih interesa, grupnih i ličnih, koji teže svom zadovoljenju. Ljudi u društvu, ako su jednaki pred zakonom, kako i treba i mora da bude, nisu jednaki po sposobnostima, po ličnim osobinama. Ne može se društvo zaravniti bagerom kao građevinsko zemljište, pa da se zida ispočetka. A KNOJ je bio jedan od takvih bagera. Instrumentalizovan je u uklanjanju ne samo stvarnih saradnika okupatora, nego i onih koji su, po novoj ideologiji, smatrani nepodobnima.

Milko Štimac 1 WMAN intervju: Milko Štimac, pisac romana „Medveđi zagrljaj“

Mića je opsednut svojom pojavom u društvu. Reklo bi se da mu je forma važnija od suštine. Kako biste ga vi opisali?

Opisao sam ga u romanu. Da ne otkrijemo baš sve u ovom razgovoru, da ne bude previše spoiler-a. Inače, u pravu ste sasvim, kao i svakom skorojeviću, važno mu je šta ljudi misle o njemu. Zato se pažljivo oblači, ne bi li “zasenio prostotu”, predstavlja se kao neko ko on, u stvari, nije. I to je njegova tragedija: pravog sebe je izdao i napustio, a novog nije izgradio, već samo oponaša one koji su mu uzor. Između ta dva pola, on kao ličnost nestaje.

Usled afere menice bez pokrića, njegov najbolji prijatelj i poslovni saradnik, Konstantin Paramentić, oduzeo je sebi život u svom zadivljujućem stanu na Terazijama, koji Mića sad želi da uzme za sebe. Zapravo, kroz razna dešavanja shvatamo da je Mića želeo da bude Konstantin. Usled čega se javlja ljudska gramzivost, koja nas upućuje da radimo nemoralne stvari?

To je, bojim se, teško i složeno pitanje. Da li nam je svima gramzivost svojstvena, ili se javlja samo kod pojedinih? Ne bih rekao da je težnja za sticanjem nešto loše. To je ono što nas pokreće kao ekonomske jedinke, to je napor da se obezbedi budućnost sebi i svojoj porodici. Svako planiranje kreće od tog poriva. Svaki napredak u društvenoj organizaciji, u tehnologiji, svako otkriće – izvedeni su iz te želje.

Pravo pitanje je, izgleda, kada taj poriv za obezbeđivanjem sigurnije budućnosti, postane preovlađujući u tolikoj meri da uguši sve druge ljudske osobine kod čoveka? I možemo li sami da prepoznamo tu granicu i da se na vreme zaustavimo? Mića, očigledno, nije umeo. Ali, ne mislim da smo svi takvi. Naprotiv, mislim da je većina, oni takozvani “obični” ljudi, posvećena sticanju do neke razumne mere. Oni drugi, nažalost, glasniji su, brutalniji, u njima su zamrli ljudski nagoni, oni idu i tamo gde običan čovek ne bi trebalo da ide.

Mnogi segmenti s kraja Drugog svetskog rata nas podsećaju na situaciju u Srbiji danas. Zbog čega se određeni politički i društveni fenomeni kroz istoriju uporno ponavljaju?

Jeste, ponavljaju se. Mi smo večito u preživljavanju ključnih događaja naše istorije: Kosova, Velikog rata, partizana i četnika, Petog oktobra… Da ih bar time bolje shvatimo i nastavimo dalje. Ali, mi im se stalno vraćamo na mitskom nivou, očekujemo grandiozna razrešenja svih nagomilanih dilema, a tih razrešenja nema. Ne može ih ni biti, dok sve te događaje ne nazovemo pravim imenima, dok ih ne sagledamo hladno, kroz nedvosmislene činjenice.

Na primer, Kosovski boj nije bio poraz, izgleda. Ali, ako nije bio poraz, onda je čitava naša percepcija pogrešna, i deo našeg bića treba da pretrpi korekciju. To, naravno, ne umanjuje žrtvu kosovskih junaka, samo baca drugačije svetlo na njih. Ili period o kome Medveđi zagrljaj govori – do koje mere je oslobođenje bilo oslobođenje, a odakle počinje unutrašnja okupacija jedne ideologije? I, opet, to ne umanjuje žrtve boraca, naprotiv, samo njihovom stradalništvu dodaje još jednu dimenziju.

Milko Štimac 2 WMAN intervju: Milko Štimac, pisac romana „Medveđi zagrljaj“

Medveđi zagrljaj je, zapravo, nastavak romana Poljubac miholjskog leta (Laguna), a pre toga ste pisali stručne knjige o tržištu kapitala, političkoj ekonomiji, berzi, finansijskim derivatima, kao i univerzitetske udžbenike. Koji je bio trenutak kad se shvatili da želite da napišete i roman? Šta je presudilo?

Nije to bio pojedinačni događaj. Proučavajući tržište kapitala, uopšte i posebno u Srbiji, njegovu povest i razvoj, nailazio sam na razne zanimljive događaje, dramatične ishode nepovoljnih tržišnih kretanja, falsifikate, prevare, sve do naivnog idealizma određenih igrača na berzi.

Zamislite, kupio sam od staretinara i jedan dokument, pisan rukom, mastiljavom olovkom, koji predstavlja strukturu portfolija jednog berzanskog investitora. Tu ima akcija, raznovrsnih obveznica, sve uredno poređano, sa procentima vrednosti kupona i dividendi. Ono što mi je privuklo pažnju jeste datum kada je dokument sačinjen – avgust 1941. godine. Neko je, jednostavno, podvukao crtu ispod svojih investicija u hartije od vrednosti, jer bio je za to pravi trenutak: Beogradska berza obustavila je rad, rat je, okupacija, ali čim se rat završi, naš investitor je spreman da nastavi tamo gde je stao! Zamislite! On, mučenik, nije mogao ni da zamisli, da pretpostavi, da bi moglo doći neko sasvim drugo vreme, u kome berza nema nikakvog značaja, kao ni čitavo to društvo u kome je berza bila jedan od privrednih oslonaca. Ko zna, možda je za njega to novo vreme i počelo i završilo se oktobra 1944, jer su takvi kao on bili “narodni neprijatelji”. E, takve priče ne mogu da uđu u stručnu literaturu, a valja ih ispričati. I kad ih se nakupilo dovoljno, uobličila se i zamisao o romanu.

Naveli smo tržište kapitala, političku ekonomiju, berzu… Šta je to što vas kod ovih tema fascinira?

Bohumil Hrabal je, u Strogo kontrolisanim vozovima, napisao da ako neko provede ceo vek radeći kao šef male provincijske železničke stanice, počne da misli da je ta stanica središnje čvorište železničkog saobraćaja u državi. Ja se bavim tržištem kapitala više od trideset godina, i valjda je normalno što mi se čini da je to najvažniji segment ekonomije, a time i svakog društva.

No, i pored mog subjektivnog mišljenja, tržište kapitala jeste jedno od ključnih mesta ukrštanja privrednih tokova. A društvo počiva na ekonomiji, pa je tako i ono pod jakim uticajem berze. Sve što se tu dešava odslikava se na živote i neposrednih igrača na berzi, ali i na živote svih drugih pripadnika društva. Pa, ako hoćete, i samo odsustvo značajnih aktivnosti na nekoj berzi, govori mnogo – da je ta ekonomija, i država koja na njoj počiva, “oteta”, i da je stepen tržišnih sloboda mali.

Vaša drama Menica bez pokrića, kriminalistički zaplet iz sveta finansija, postala je i pozorišna predstava, koja se ranije izvodila na sceni UK Vuk u Beogradu. Kako je došlo do toga?

Prvo je, u stvari, nastala predstava. Veliki podstrekač mog dramskog pisanja bio je Bule Goncić, ali i nekoliko prijatelja reditelja i glumaca. Predstava je pokazivala kako smo propali i kako smo se našli tu gde smo, u tri čina. Prva dva čina postala su romani.

Pisanje za pozorište poseban je doživljaj. Oživljavanje likova koje ste stvorili, stvara posebno ushićenje. Meni je to bilo novo iskustvo, jedinstveno u svakom pogledu.

Milko Štimac 3 WMAN intervju: Milko Štimac, pisac romana „Medveđi zagrljaj“

U neobaveznom razgovoru ste nam otkrili da imate ideje o svojim sledećim romanima. Možete li da nam kažete nešto više o tome? Koji su vaši budući planovi?

Prvo treba treći čin da postane roman. To što romani nastaju prateći dramski tekst, znači da imam već i zaplet, i dijaloge. Valjda će mi utoliko biti lakše. Kad to završim, imam u planu još nekoliko priča koje bi trebalo pretočiti u tekstove. I, poput ovih do sada, sve te priče su istinite. Uostalom, istina je da se najlepše piše o onome što je proživljeno. Treba se samo poistovetiti sa neposrednim učesnicima, shvatiti kako razmišljaju, šta ih pokreće, šta osećaju. I onda to opisati jasnim rečima i lepim stilom.

Pročitajte i ovo: WMAN intervju: Filip Grbić, pisac

Fotografije: WANNABE Media

Dušan Veselinović

Comments