Sportski put Miroslava Berića je popločan slavom i uspesima koji su ga učinili nezaboravnim imenom u svetu košarke. Prve sportske korake napravio je kao talentovani mladić u klubu Užička republika, a ubrzo je pronašao svoj put u slavnom Partizanu, gde je i započeo svoju impresivnu karijeru. Debitovao je pod vođstvom legendarnog Duška Vujoševića, a brzo je osvojio srca navijača svojim izuzetnim veštinama na terenu. Tokom svojih dana u Partizanu, postao je trostruki šampion SR Jugoslavije, osvajač dva kupa i najzapaženiji strelac FIBA Suprolige.

Sa Mićom smo porazgovarali o njegovoj karijeri koja se širila izvan granica Srbije, obuhvatajući klubove u Španiji, Italiji, Litvaniji i mnogim drugim mestima, gde je nastavio da briljira na košarkaškom terenu. Takođe, nije zaboravio reprezentativni dres, osvojivši srebro na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine i zlato na Svetskom prvenstvu 1998. godine, čime je ostavio neizbrisiv trag u istoriji jugoslovenske košarke. Pričajući sa njim, imali smo priliku da iz prve ruke čujemo o ovim nezaboravnim trenucima, kao i o njegovoj trenutnoj ulozi sportskog komentatora.

mica beric 3 min WMAN intervju: Miroslav Berić, sportski komentator i bivši košarkaš Partizana

Košarkašku karijeru ste započeli u klubu Užička republika, a zatim ste se proslavili kad ste počeli da igrate za Partizan. Kako je izgledao vaš put do profesionalnih terena i koji su bili ključni trenuci koji su oblikovali vašu karijeru?

Počeo sam u košarkaškom klubu Užička republika i imao sam sreće da su moja zgrada i stan gledali na teren Užičke republike. U neposrednoj blizini je bila i osnovna škola koju sam pohađao, tako da sam kao i svi klinci – sate i sate provodio na fudbalskom i košarkaškom terenu. U jednom trenutku davne 1984, kada sam imao samo 11 godina, tadašnji trener i igrač Užičke republike me je maltene odvukao na prvi trening. Može da se kaže da je to zvaničan početak moje karijere. Prepoznali su moj talenat i već posle dve godine je tadašnji trener pionirskog tima Partizana došao da razgovara sa čelnicima Užičke republike – kako bi za mene bilo dobro da pređem u Partizan. Naravno, bilo je potrebno i da porazgovara sa mojim roditeljima jer sam bio dete od 13 godina. Postoji jedna anegdota: kada je trener došao na razgovor da upozna moje roditelje i objašnjavao mom ćaletu kako sam talentovan, on je odgovorio: Prvi put kad ne bude imao sve petice, ti ga vrati kući, nemoj ja da dolazim po njega. To je početak i kraj svega.

Vaša karijera u Partizanu je obeležena impresivnim uspesima, uključujući tri titule prvaka SR Jugoslavije i dva kupa. Kako biste opisali taj period i koje su bile ključne karakteristike tima koje su doprinele izvanrednim rezultatima?

Pre svega, veliki sam navijač Partizana i kao klinac sam, naravno, pratio sve sportove; i košarku, i fudbal, i odbojku, i rukomet i šah – sve gde igra Partizan. Kada sam počeo da treniram košarku, odlazio sam u halu sportova da gledam legendarnu generaciju Partizana sa Divcem, Đorđevićem, Paspaljem i pratio svaki meč. Onda sam dobio priliku da budem deo toga i imao privilegiju da radim sa najboljim trenerima, sa vrhunskim igračima i legendama evropske i svetske košarke i, naravno, kao kruna toga su došle tri titule u ekipnom sportu, a vrhunac je kada osvojiš titulu. Naravno, ja sam pored toga, postao i bolji čovek, stekao brojne prijatelje i poznanstva. Uz to, na rang listi sam zvanično i dalje četvrti strelac u istoriji košarkaškog kluba Partizan. Falilo mi je oko 150 koševa da budem treći. Posle legendarnog Dragana Kićanovića i Miška Marića, ja sam četvrti – što nije mala stvar. U ekipnom sportu najvažnije su titule i s ushićenjem se sećam tog perioda i imao sam sjajne saigrače, tako da sam imao privilegiju da igram u takvom Partizanu.

Igrajući za reprezentaciju Jugoslavije, osvojili ste nekoliko značajnih priznanja, uključujući zlatne i srebrne medalje. Opišite nam osećaj predstavljanja svoje zemlje na najvećim sportskim pozornicama i na koji način su vas ovi uspesi oblikovali kao sportistu.

Igrajući u Partizanu sam stekao uslove da dobijem poziv i pređem da igram za reprezentaciju i da nakon sankcija budem deo tima koji je maltene četiri godine osvojio sve. Dva puta sam bio evropski prvak sa Jugoslavijom. Godine 1998. smo osvojili svetsko zlato u Atini, a na Olimpijskim igrama u Atlanti smo 1996. osvojili srebro. Ta generacija je osvojila maltene sve što je bilo moguće i ja sam bio deo toga. Teško je objasniti taj osećaj koji se u tebi budi kada si na pobedničkom postolju i predstavljaš svoju zemlju. Svi znamo da je košarka nacionalni sport broj 1, kako u tadašnjoj Jugoslaviji, tako i danas u Srbiji. To je ponos koji je uticao na moju karijeru i oblikovao me kao osobu, a vrhunac karijere svakog igrača je kada igra za reprezentaciju zemlje gde je košarka glavni nacionalni sport i pritom ima priliku da se okiti najsjajnijim odličjima.

mica beric 1 min WMAN intervju: Miroslav Berić, sportski komentator i bivši košarkaš Partizana

Prešli ste i na internacionalnu scenu, igrajući u različitim timovima širom Evrope. Kako biste uporedili svoja iskustva igranja u različitim zemljama i ligama? Na koji način su ti izazovi obogatili vašu karijeru?

Normalan je sled događaja da nakon dobro odigranih utakmica i godina igranja u Partizanu i reprezentaciji dođe vreme kada se odlazi u inostranstvo, pre svega zbog finansijskih uslova. Igrao sam u najboljim košarkaškim ligama, tri godine u Italiji, tri godine u Španiji. To je izutetno obogatilo moju karijeru i upoznao sam nove kulture, nove zemlje, nove običaje i jezike. Nisam bio lenj i uvek sam bio spreman da učim jezike, pa mogu da se pohvalim da gotovo perfektno pričam italijanski, španski i, naravno, engleski.

Koliko se razlikuje košarkaška i sportska scena danas od sportske scene kad ste bili aktivni?

Mnoge stvari se menjaju, ali ja je doživljavam isto kao i nekada – sa mnogo entuzijazma. Ljudi obožavaju košarku u našoj zemlji, a obožavali su je i tad. Menja se stil igre i način igranja, ali generalno ljubav prema košarci, bar što se tiče naše zemlje, ostaje ista. Kao i sve, ubrzava se i igra se brža košarka, ali se ljubav nije promenila.

Danas ste poznati i kao sportski komentator. Kako biste uporedili svoje iskustvo sa terena i poziciju komentatora? Kako se osećate dok prenosite igru i komunicirate sa publikom?

Ušao sam u to kao laik, iako sam davao veliki broj intervjua i gostovao po emisijama – ovo je bilo drugačije jer ide uživo i morao sam da se snalazim i pripremam. Iz utakmice u utakmicu mi je bilo sve lakše, kao da sam se godinama pripremao za tu ulogu, osećajući se komforno – i sada u oktobru će biti četiri godine i to iskustvo u studiju je dovelo do toga da se osećam domaće, kao da to radim dugo, kao kada sam nekada igrao košarku i to je bilo moja profesija. Stvarno mi je leglo i stvarno mi prija. Na drugima je da ocene koliko im je to zanimljivo. Gledanost je velika – što je najvažnije, i rekao bih da su ljudi zadovoljni.

mica beric 2 min 1 WMAN intervju: Miroslav Berić, sportski komentator i bivši košarkaš Partizana

Na koji način percipirate današnje stanje u košarci?

Poslednjih godina nije bilo velikih uspeha na koje smo navikli kao narod što se tiče košarkaške reprezentacije, bilo je velikih očekivanja. Prošle godine smo prvo propustili Olimpijske igre u Tokiju, pa smo imali loš rezultat na Evropskom prvenstvu. Imamo sjajne igrače, ali postoji kriza rezultata. Godine 2017. smo poslednji put igrali finale Evropskog prvenstva, a to je za naše podneblje predugačak period bez trofeja. Ljudi su gladni trofeja, a iako postoji kriza rezultata, to nije ujedno i kriza igračkog potencijala jer poslednje dve godine imamo najbolje igrače na svetu: osvajača NBA Jokića, Bogdana Bogdanovića i masu drugih sjajnih igrača.

Koje savete biste dali aktivnim sportistima i da li je važno negovati sportski duh u društvu?

Ja sam optimista i uputio bih reči novim klincima – da treniraju, da vole košarku i da što više vremena provode napolju. Što manje telefona, igrica i tableta. Voleo bih da se vrati moje vreme kada mobilni telefoni nisu ni postojali. Naravno, svesni smo toga da je nemoguće da dete ne uzme telefon u određenim situacijama, ali je važno da to maksimalno smanji. Neka se bave bilo kojim sportom, neka žive zdravo, provode vreme napolju i igraju se.

mica beric min WMAN intervju: Miroslav Berić, sportski komentator i bivši košarkaš Partizana

Da li vam nedostaje profesionalno bavljenje košarkom?

Ne nedostaju mi treninzi dva puta dnevno po dva sata. (smeh) Ali mi nedostaju utakmice, pogotovo kad uđem u dvoranu i kad se pojavi 15-20.000 ljudi. Sada Partizan igra u Areni i kada prenosim utakmicu i kada osetim atmosferu, naravno da u meni proradi nešto i naježim se. Nemoguće je ostati imun na takvu atmosferu, prošao sam svašta i imao minutaže za pet karijera. Nekad u toku utakmice pomislim – šta bih dao da mogu da istrčim na teren na pet minuta. Javlja mi se ta želja, ali isključivo da igram utakmice – nešto mi se ne trenira.

Kada biste mogli da se vratite na teren na jedan dan, za koji klub biste voleli da igrate?

Svi znaju da to može da bude samo jedan klub, a to je Partizan. Kao što sam pomenuo, pre svega sam veliki navijač Partizana i pre nego što sam počeo da igram za njih. Čitavog života sam igrao u Partizanu i on me je afirmisao kao čoveka i kao sportistu. Partizan je mi je dao život, dva puta sam imao ponudu od Crvene Zvezde, u različitim periodima, da pređem – za velika materijalna sredstva. Uvek sam odbijao, Partizan je moja familija i nikad ne bih mogao da razmišljam o drugom klubu.

Pročitajte i ovo: WMAN intervju: Vasa Stajkić, operski pevač

Naslovna fotografija: WANNABE Media

Milica Nešić

Comments