Robert Bošković je hrvatski reditelj i glumac, koji je režirao operetu Pariski život, čije su dve premijere održane početkom ovog meseca u beogradskoj Operi i teatru Madlenianum. Robert je poznat po svojim grandioznim, spektakularnim operama, operetama i mjuziklima, režirajući predstave po raznim gradovima Hrvatske, regiona i Evrope. Ističe da ga, pored arhitekture i kulture, u Beogradu najviše oduševljavaju ljudi, pa je u srpskoj prestonici dosad režirao nekoliko upečatljivih pozorišnih predstava. Prijatan, šarmantan i nasmejan, Robert nam je otkrio zašto je izabrao umetnost umesto vaterpola, zašto nikad ne bi glumio i režirao u isto vreme, kao i kad ponovo dolazi u posetu Beogradu…
Potpisuješ režiju za Pariski život, operetu Žaka Ofenbaha čija je premijera održana početkom oktobra u Operi i teatru Madlenianum. Šta je ono što te je privuklo ovoj predstavi, pa ti je bilo zadovoljstvo da je režiraš?
Definitivno, pozorište Madlenianum je prva stvar koja me je privukla da tamo radim, kao i profesionalnost zaposlenih. Mogućnost da možeš birati cjelokupni ansambl – hor, balet, glumce, pjevače je nešto što je jako rijetko i mislim da je to ključ svih hit predstava koje to pozorište ima. Nakon dogovora sa upravom pozorišta i direktorom Andrejom Rackovim, trebalo je samo pustiti mašti na volju i dovesti moj autorski tim u Beograd. Godinu dana prije premijere počeli smo raditi na toj predstavi sa skicama moje scenografkinje Vesne Režić, koja je napravila odličnu scenografiju i pomogla mi da svoju režiju i ideje uklopim u predstavu, do odličnih kostima Duške Nešić koja svaki put napravi čudo i uklopi se u moju ideju, scenografiju, koreografiju, glumu i pjevanje.
Glumci, orkestar, hor, plesači… Pariski život čini impresivni ansambl – kako na, tako i iza scene. Ukratko nam opiši radnju predstave.
Priča se vrti oko dva pariska bonvivana koji se bore za naklonost svetski poznate glumice, a u sve se mješa vereni, ali nestašni švedski baron koji je u Francusku došao da okusi čari koje skriva Pariz, a u ovoj ljubavnoj zavrzlami nezaobilazan je bogat i strastveni Brazilac. Ko je na kraju pobednik ljubavnog pohoda, publika će moći uživo da sazna i 24. oktobra. Opereta se peva na srpskom, a titl je na engleskom jeziku.
Održane su njene dve premijere – jedna 1. oktobra, a druga 8. oktobra. Po čemu se razlikuju? Kakvi su utisci gledalaca?
Da, imali smo dvije primjere. Na obje je bilo toliko mnogo ljudi i karte su planule doslovno u dva dana. Bio sam jako ponosan na cijeli autorski tim, na ljude koji su na sceni, na one iza scene, u uredima, na pjevače, glumce, plesače, hor, jer svaku sekundu koju smo u predstavi napravili je publika doživjela baš na onaj način na koji smo htjeli. Svi na sceni su uživali i bili toliko sretni što publika odlično reagira. Kad ti se dogodi onaj topao osjećaj oko srca, kad vidiš da sve ono na probama što smo radili, zamišljali i pripremali publika prima na baš taj način kako si htjeo – divno je i nešto što se jako rijetko događa.
Razlika u premijerama je isključivo između dva kasta i samo u solistima, budući da Madlenianum nema svoj ansambl. Na audicijama vrlo često radimo dva kasta ili dvije podjele. Na oba sam izuzetno ponosan i ne mogu niti jednu osobu niti jedan kast usporediti ili reći da je netko bolji.
Ovo je tvoj četvrti projekat u Beogradu. Koji su bili prethodni?
Da, istina, radio sam sa ponosom četiri projekta u pozorištu. Prvi je bio Leharova Vesela udovica čija je premijera bila 13. februara 2020. Druga predstava koju sam radio u pozorištu Madlenianum je bila Svetlosti pozornice. Treća predstava je bila u najvećem valu korone gdje te godine jedini mjuzikl koji je izašao u Beogradu je bio mjuzikl u pozorištu Madlenianum. Sa Broadwaya pod nazivom Posljednjih pet godina i sada, na kraju, Pariski život.
Suradnja sa pozorištem se dogodila slučajno. Dogovorio sam sastanak sa gospodinom Rackovim i nakon nekoliko sedmica dobio sam poziv da radim operetu Vesela udovica. Iznimno mi je čast i zadovoljstvo što mogu biti dio produkcije takvog pozorišta. Ljudi koji rade na sceni i oko nje ti pružaju samo snagu i vjetar u leđa i toliko ogromnu potporu i profesionalnost da je, u stvari, jako lako raditi tamo.
Šta je to što ti se u Beogradu najviše dopalo – ili nije? Koliko često ga posećuješ?
Beograd je divan grad u svakom smislu riječi i velika metropola. Ono što volim u Beogradu su ljudi koji su jako topli, emotivni, otvoreni i nekako imam osjećaj da kad te upoznaju, sve bi ti napravili ili dali, samo da ti bude lijepo. To je ono što mene svaki put oduševi u Beogradu. Arhitektura, kultura, ogromna količina pozorišta, koncerata je nešto što jako volim posjećivati u Beogradu. Sad, nakon toliko vremena, imam mnogo prijatelja, tako da svaki put kad sam slobodan i privatno dođem u Beograd. Pojedini ljudi sa kojima sam surađivao, kao što je Milica Cerović, postali su stalni sastav mog autorskog tima u svim predstavama koje radim po Hrvatskoj i Europi.
Putovao si i po Srbiji. Šta je to što je na tebe ostavilo najjači utisak?
Da, uvijek kada sam u nekoj državi dolazim svojim kolima jer moj pas uvijek putuje sa mnom. Svaki put kad imam slobodne dane pokušavam negdje otputovati. Ono što me je oduševilo u Srbiji je Fruška gora, te Vrnjačka Banja i Bajina Bašta. Toliko su me oduševile da sam siguran da uskoro ponovno dolazim tamo, te bih svakome preporučio da ode tamo i odmori dušu i tijelo.
Glumom si počeo da se baviš sa 9 godina, a do upisa u Akademiji dramskih umjetnosti si igrao u čak 20 predstava. U toku i nakon studija se to intenziviralo. Kad se javila i ljubav prema režiji?
Da, istina, glumom sam se počeo baviti još u rodnom Dubrovniku gdje sam sa 9 godina prvi put zaigrao u kazalištu. Nakon toga su se samo nizale predstave i uživao sam u tome. Mogu reći da sam kao dječak već znao koji je moj životni put, a to je kazalište. Bilo je malih premišljanja jer sam uz kazalište trenirao i vaterpolo, ali na kraju srednje škole definitivno je prevagnula odluka da želim biti glumac. Godine 1996. upisao sam Akademiju u Zagrebu i po završetku sam imao sreću da sam glumio u mnogo predstava, filmova i serija. Pojedine od serija su bile u koprodukciji sa Republikom Srbijom, te su se prikazivale i kod vas.
Godine 2013. sam bio pozvan od strane gospodina Miša Mihočevića, i kolege redatelja koji je tada bio upravnik Dubrovačkih ljetnih igara, da budem asistent i glumački pedagog na operi Cosi Fan Tutte. Tijekom rada sam dobivao nove zadatke i počeo režijski postavljati mnoge scene, jer se upravi festivala jako svidjelo kako radim sa pjevačima i kakve režijske zamisli imam. Nekoliko mjeseci nakon te premijere kad je predstava dobila mnogo nagrada, počeo sam dobivati pozive od raznih pozorišta da režiram operete, mjuzikle i mnoge druge predstave – gdje sam shvatio da, u stvari, režiranje uz glumu je moja nova ljubav, tako su se jedna za drugom ređale predstave i evo, hvala Bogu, do dan-danas je tako. Nakon dvije godine sam upisao drugi magisterij i pozorišne režije, te sam i službeno zaplovio u režijske vode.
Jednom prilikom si izjavio da nikad ne bi glumio i režirao u isto vreme. Zašto?
Istina. To sam izjavio nakon što sam sebi dva puta napravio pakao od života, ali čak i ne mojom željom, već molbom upravnika da glumim u predstavama koje sam režirao. Jako je teško biti redatelj i biti sa druge strane gdje imaš jako mnogo timova – kao što je tim scenografije, kostimografije, rekvizita, svjetla i mnoge druge stvari, a u isto vrijeme biti na sceni kao glumac i biti potpuno posvećen toj ulozi. Dakle, dva puta sam sebi napravio pakao od života i više nikad (smeh), ali kao glumac i redatelj mislim da mogu mnogo bolje pomoći izvođačima na sceni i riješiti problem uloge, nego da sam samo završio pozorišnu režiju.
Privlače te grandiozne opere i operete. Zašto baš taj žanr?
Pa, iskreno, nije da me privlače tako velike predstave, već u Hrvatskoj se kolege šale – evo Boškovića, evo velike scenografije, evo barem 300 kostima. Kako sam počeo sa operama, pa operetama, pa mjuziklima, nekako je postalo normalno da produkcije pozorišta mene zovu i prva im je rečenica da to mora biti veliko, spektakularno i savršeno. U svojoj pozorišnoj karijeri redatelja sam režirao i drame koje nisu velike i tako grandiozne, ali da – većina mojih režija su muzičke i jako velike.
Kad me pitaju zašto muzičke predstave, nekako mislim da je odgovor vrlo logičan. Moja prva predstava kao profesionalnog glumca je bila Jesus Christ Superstar u kazalištu Komedija u Zagrebu. Nakon toga, nizali su se mjuzikli i operete i imao sam čast učiti od najboljih redatelja i kolega koji su tada na sceni glumili i režirali. Moj način rada u muzičkim predstavama je jako dramski, jer prvenstveno sam dramski glumac i u svaku muzičku predstavu pokušavam spojiti glumce i pjevače, jer mislim da je to jedini način da danas publika doživi spektakl.
Režirao si brojna dela po raznim gradovima Hrvatske – Mocartove Cosi Fan Tutte i Don Đovani, Verdijevog Trubadura, Samsona i Dalilu… Postoji li predstava koja ti je iz određenog razloga posebno značajna, draga?
Mislim da na to pitanje niti jedan redatelj ne može odgovoriti. Sličan je odgovor svakog redatelja, pa ću i ja ponuditi takav odgovor – to je kao da pitate tatu koje mu je dijete draže ili koje dijete više voli, tako da svaka predstava ima mjesto u mom srcu i podjednako ih volim i poštujem. Ali, ono što je sigurno je to da volim raditi u pozorištu Madlenianum jer atmosfera je divna i način rada je na velikom profesionalnom nivou.
Planiraš li da se vraćaš glumi?
Nikad nisam odustao od glume i mislim da neću, ali, nažalost, iz godine u godinu se samo povećava broj režija u raznim državama i gradovima, tako da nije fer od mene da prihvatim ulogu kao glumac i onda nestanem režirati vlastite predstave. Ali, sad u 12. mjesecu se vraćam na scenu kao glumac u pojedinim predstavama u Zagrebu koje su još na repertoaru. Jako se veselim tome i sigurno ću uživati.
Pomenuo si i da si se u rodnom Dubrovniku bavio i vaterpolom. Zašto nisi nastavio?
Kod nas ima ona priča da u svim gradovima na moru, a pogotovo Dubrovnik, ako si muško dijete, moraš se baviti vaterpolom, tako sam i ja obožavao vaterpolo. Naravno, svi moji prijatelji iz ulice u Dubrovniku su krenuli na vaterpolo, pa sam krenuo i ja, ali kako sam već rekao, gluma je usporedo bila put kroz moje djetinstvo i odrastanje, tako da je umjetnost prevagnula kad se moralo odlučiti koji fakultet ću upisati.
Pored režije i glume, da li postoji još nešto prema čemu gajiš strast?
Nažalost, nemam mnogo vremena, ali naravno da postoje strasti ili hobiji. Jako volim roniti na bocu, volim pomagati udrugama za životinje, volim putovati i volim planinariti.
Šta radiš u slobodno vreme?
Koje slobodno vrijeme? (smeh) Kad ga imam, to je uglavnom između predstava gdje se samo odmaram ili se pokušavam družiti sa prijateljima koje nisam vidio nekoliko mjeseci. Ako uhvatim putovanje, to je veliki plus.
Na čemu trenutno radiš?
Odmah nakon Beograda sam otišao u Split u Hrvatsko narodno kazalište gdje pripremam novu operu La Traviata. Jako se veselim jer tu operu nisam radio, a mislim da je mom načinu izražaja u režiji jako bliska. Nakon toga imam premijeru dramsko-lutkarske predstave u Kazalištu lutaka Zadar, gdje smo ovo ljeto sa orkestrom Hrvatske radio-televizije – imali premijeru adaptacije iz baleta u dramsko-lutkarsku predstavu Petar Pan.
Kad ćeš ponovo doći u Beograd i da li postoje planovi za novi projekat?
Nadam se da ću u 12. mjesecu doći u Beograd jer sam ekipi iz Pariskog života obećao da dolazim i to obećanje planiram ispuniti. Naravno da postoje planovi za nove projekte u Beogradu, ali za sada ću to držati u tajnosti, a vi ćete biti prvi koji će dobiti ekskluzivnu informaciju što je to slijedeće.
Fotografije: WANNABE Media
