Bojan Nešković je do pre dve godine bio Zemunac u Australiji, a onda je odlučio da se vrati u rodni grad, u koji je pored brojnih uspomena iz “zemlje kengura”, poneo i ljubav prema kriketu. Sa njim se prvi put susreo na ulicama Sidneja, u koji se doselio sa pet godina. Dok je živeo u Australiji igrao ga je rekreativno, a onda je ovde postao član Kriket federacije Srbije i deo nacionalnog tima. Pored ljubavi prema ovom sportu, Bojan Nešković je zaljubljenik u muziku. Trenutno je jedan od vodećih stručnjaka za obradu zvuka u Srbiji, kao i šef katedre za audio inženjering na SAE Institutu. Sa njim smo razgovarali o kriketu, muzici i još ponečemu.

bojan kriket Intervju: Bojan Nešković, član Kriket federacije Srbije

WANNABE MAN: Da li je treniranje kriketa u Australiji za vas bilo deo inicijacijskog “rituala” za pripadnost u društvu, kao što je u Srbiji igranje fudbala?

BOJAN NEŠKOVIĆ: Da. Može se reći da je tako. Kada sam došao u Sidnej igranje kriketa je zaista bio jedan od načina da postanem član lokalne zajednice. Kriket mi je izgledao kao užasno komplikovan sport, ali istovremeno i interesantan jer je posedovao čak tri elementa: udaranje, bacanje i filding. U početku nisam uopšte mogao da shvatim pravila, a onda je postalo sve mnogo zabavnije. Ono što mi je svih ovih godina na pameti jeste prva lekcija koju sam naučio, a to je obraćanje pažnje u svakom deliću meča. U suprotnom bih bio verovatno nokautiran kriket loptom, koja teži oko 150 grama i dostiže brzinu i do 150 km/h. U Sidneju se obično kriket igra na ulicima, baš kao što se fudbal igra u Srbiji. Ljubav prema sportu je internacionalna, univerzalna.

Koliko ste bili uspešni u ovom sportu u Australiji?

U Australiji sam igrao rekreativno kriket. Zbog poslovnih obaveza igrao sam skraćenu verziju, dvoranski kriket koji se igra u zatvorenom prostoru i ne duže od tri sata u timu sa 6 ili 8 igrača. Radio sam petkom i subotom uveče tako da igranje kriketa po osam sati dnevno (što je slučaj sa jednodnevnim mečevima) nije bilo izvodljivo. U Sidneju sam igrao sa veoma dobrim kriket igračima, a sada osim dvoranskog igram i kriket na otvorenom, član sam CC Stari Grad i naravno nacionalnog tima Srbije, čime se veoma ponosim.

Posao vas je vratio u rodni grad. Da li ste ikada zažalili?

Nemam precizan odgovor na ovo pitanje, pa bih rekao i da i ne. Nedostaje mi moj stari život koji sam vodio u Sidneju, ali ujedno sam i veoma srećan zbog sadašnje avanture. Beograd je prelep grad i zadovoljstvo je biti ponovo kod kuće.

Šta ste uradili za razvoj kriketa u Srbiji?

Posećivali smo škole, držali prezentacije u osnovnim i srednjim školama u Beogradu i otpočeli rad sa mlađim kategorijama. Trenutno radimo na formiranju ženske selekcije, pa se nadam da će se broj žena u srpskom kriketu povećati, da će nam se pridružiti i zavoleti drugi najmasovniji sport u svetu, posle fudbala. Drago mi je da se ovde razvijaju domaći igrači koji naporno treniraju, napreduju brzo i postaju dobri “olraunderi“.

Da li bi on u skorijoj budućnosti mogao i na našim prostorima da bude popularan sport?

Apsolutno, da. Ne vidim razlog zašto to ne bi moglo da bude tako. Srbija je zemlja sporta u koju bi lako mogao da se uklopi i kriket. Jedino što je potrebno jeste da ljudi budu otvoreni za nove ideje i da žele da uče.

Comments